Iako mu je publika jasno dala do znanja šta misli o njegovom radu, Simo Krunić, pod svaku cijenu želi još jednu šansu na Grbavici. Malo mu što je srozao klub, zabilježio porazne rezultate, nije uspio niti jednom pobjediti u gostima, rastjeravši i ono malo gledatelja, Krunić traži novu šansu na Grbavicu. Srećom, da ima ljudi, poput Faruka Telibećirevića, koji ne misle kao i on i nastoji naći novog trenera. No, Krunić nije usamljen. Njega podržava Samir Ahmetbegović, koji godinama obećava reflektore, tribine, svlačionice, a klub tone sve dublje i tone.

Dok su džepovi pojedinaca sve puniji i puniji, Željo podsjeća na prosjaka što čuči sa ispruženom rukom ispred narodne kuhinje i čeka milostinju tetke Zilhe.
Javna je tajna da Krunić i kompanija ne žele dići sidro dok ne stignu dolari od transfera Senegalca Bubakara Dialibe, koji je prešao u Mursiju. U klubu još niko nije spreman javno kazati koliko Želji pripada na ime obeštećenje, koliko je već leglo na račun, te koliko se još očekuje para od spomenutog transfera.

Da stvar bude gora klupski je račun blokiran, pa je upitno kako će i na koji račun leći preostali dio sredstava. U Želji, godinama, pored živog predsjednika, glavnu riječ vodi direktor Ahmetbegović, vješti demagog, koji priča priče za mladu djecu, o turnejama, o dolasku Grenobla, o reflektorima, a zapravo samo kupuje vrijeme. Ko se danas sjeća potrošenih Ahmetbegovićevih trenera, istinskih veličina, kakve su Hadžiabdić, Starovlah, te mlađih i ambicizonih, Ninkovića, Memića, Štilića, Muharemovića... Na Grbavici amateri odličuju o sudbini profesionalaca. Zbog mešetara publika nerado dolazi na stadion.